Minus i plus: Nova gradska dvorana “Ivica Glavan – Ićo” i sve ono dobro, ali i loše u njoj

Autor: Josip Grčić / Foto: Petar Malbaša

Sinjska gradska sportska dvorana napokon je ugledala svjetlo dana. Nepuna dva tjedna prošla su od svečanog otvaranja prostora koji je kapacitetu sinjskog sporta bio s engleskog aspekta rečeno “pod must”. Mnogo dobrog je donijela nova dvorana, u prvom planu oslobodila prekapacitiranosti onu staru, ali u startu je napravljeno i puno propusta koji će dobrano odrediti budućnosti i sve ono što će biti moguće činiti ili preciznije (ne)moguće ostvariti u dvorani “Ivica Glavan-Ićo”

Teleskopske tribine iza rukometnog gola? Mjesta nema, piši propalo…

Točan broj sjedećih mjesta nove dvorane je 298, a iako se pri svakom isticanju problema premalog kapaciteta gradske dvorane uvijek gradila kontra kako će se iza rukometnih vrata postaviti teleskopske tribine koje će povećati taj broj, to ipak neće biti moguće osim ne dogodi li se čudo.

Mjesta između zida i rukometnih vrata te mreže na golu premalo je da stane moguća konstrukcija teleskopskih tribina pa bi rješenje gore navedenog problema sa svakim pokušajem palo u ponor, a vrlo jednostavno se dolazi do zaključka kako bi doslovce, kako bi se riješio taj problem, trebalo dvoranu prenamijeniti ili samo za jedan sport poput košarke, koja je “sinjska perjanica”, ili pak košarku i novu dvoranu ne dovoditi u nikakvu blisku poveznicu.

Fiksni dio konstrukcije teleskopskih tribina na razvlačenje traži oko 120 centimetara prostora, a prema pravilnicima rukometnog natjecanja od gol-aut linije pa do prve veće prepreke trebalo bi biti 2 metra pa pitanje može li se dvorana svojim kapacitetom nadomjestiti s tim pomoćnim tribinama staje i zaključuje se s odgovorom – ne!

U nekim, ipak malo nevjerojatnijim zamislima i lošim kombinacijama, razmatralo se i postavljanja i micanja po potrebi i tribina s Alkarskog trkališta, ali svaki laik u tom slučaju može zaključiti kako se tog dana, kad bi za neku svrhu i trebalo nadomjestiti gledalište s palkama, ništa osim, primjerice košarke, kojoj smo u ovom slučaju dali broj jedan, u dvorani nebi moglo odigravati jer bi vrijeme prije i poslije otišlo na postavljanje odnosno skidanje tih tribina.

Toliko nebuloze na malom prostoru! Semafor, mjesta službenih osoba, švedske ljestve…

Potpuno nebulozno postavljene su i klupe te mjesto za delegate na utakmicama – tik ispod tribina. Gradska dvorana smjestila se tako među “mirnije vode” bez prevelikih strasti s tribina pa bi se tako svaka utakmica trebala odigravati uz kordon policajaca i redara kakvog nisu doživjele, slikovito, niti hrvatske granice na udaru migranata, a da ne govorimo o nekim utakmicama s većim rizikom.

Ruku na srce, rješenje tog problema i postoji u postavljanju zaštitnih panela, ali koji bi iziskavali dodatni trošak i novac koji je, itako već ranije, duboko premašen.

Nekoliko detalja i u unutrašnjosti dvorane otkrivaju kako projektanti iste ili nisu znali što im je za napraviti ili pak nisu dovoljno raspolagali s informacijama kakva Sinju dvorana treba. Naime, semafor u novoj dvorani, postavljen svega nešto manje od četiri metra iznad parketa, nezaštićen je s bilo kakvim materijalom pa bi se, tom činjenicom, iz nje, jednostavno rečeno, izbacilo igranje primjerice lige malog nogometa jer bi svaki nenadani projektil mogao završiti na stijenci semafora, pokvariti ga i na kraju donijeti još troškova na ionako teška leđa pod novčanim obujmom cijele dvorane.

Stanemo li na loptu, nećemo biti cinični i gledati na svaki detalj, ali ovaj stvarno jest za istaknuti. Na zidu na kojem je i semafor drvene su švedske ljestve namijenjene za trening raznim sportašima, ali su one stavljene tik uz granicu rukometnog igrališta što će s velikim oprezom morati uzimati rukometaši i rukometašice da ne zarade niti krivi niti dužni kakvu ozljedu u žaru i natjecateljskoj borbenosti igre.

Nova dvorana – pun pogodak za bogat sinjski sport, ali je li moglo bolje? Itekako jest!

Zasada po još samo nagađanjima Školska sportska dvorana iduće bi godine trebala u energetski učinkovitu sanaciju i rekonstrukciju pa bi „glavnu riječ“ sinjske sportske scene preuzela ova novootvorena dvorana „Ivica Glavan-Ićo“ što bi značilo da bi, primjerice, i košarka dobila novi dom. Ali, tek 30-tak kilometara udaljen od Sinja jer po propozicijama HT-Premijer lige za ovu sezonu svaka dvorana u kojoj igraju premijerligaši mora imati minimalno 800 sjedećih mjesta. Nećemo posebno isticati trošak na put, ali onaj za istaknuti je definitivno i najam dvorane koji bi dodatno olakšao i onako tanki budžet košarkaškog kluba Alkar.

Tu rekonstrukciju je, kao vodu žednomu i barem donekle malo nade ostavljajući optimistima, spomenuo dožupan Luka Brčić na održanoj 11. sjednici Županijske skupštine nakon pitanja vijećnika MOST-a, Denisa Bobete, a inače i pomoćnog trenera KK Alkar:

“U izradi je projektna dokumentacija za energetsku obnovu, za koju sredstva planiramo povući iz EU fondova. Županija bi se tada sa svojim sredstvima uključila s rješavanjem svlačionica i parketa, tako da ja vjerujem da ćemo kroz iduću godinu krenuti u potpuno rješavanje, odnosno obnavljanje Srednjoškolske športske dvorane”, rekao je dožupan Brčić.

Lomila su se koplja oko dvorane, Sinj je prolazio trnje i kamenje zbog iste i more političkih igara koje su se odigravale punih pet godina. Promjene mnoge nisu donijele, dvorana je na svu radost i sreću Sinjana uspješno i završena, a jedino što je se promijenilo u tom razdoblju bio je broj sjednica, bile one redovne ili izvanredne, i iznos koji je narastao s predviđenih 12,3 na nešto manje od 20 milijuna kuna, a sveo se na većinom gradske jasle jer se upravo svaka pomoć sa strane uglavnom izjalovila činjenicom kako se dvorana nije gradila kao školska nego kao gradska.

Iako se i prije nekoliko godina što se krenula raditi novootvorena dvorana s oko 300 sjedećih mjesta počelo šuškati o ideji dvorane s 4000 stolica u prostoru gledališta, što predstavlja još jednu nebuloznu želju neinformirane sinjske političke oporbe koja je htjela to učiniti putem javno-privatnog partnerstva, dvorana je, budimo realni, došla kao prava „sol na ranu“ prebogatog sinjskog sporta i količine sportskih kolektiva koji su, napokon, dobili potreban prostor i barem kakve-takve dobre termine za treniranje.

Veliki plus u novoj dvorani je što su svi mladi dobili mjesto za razvoj i za postizanje ionako odličnih rezultata kad se sagledaju svi uvjeti koji su bili u staroj dvorani koja je bila u korištenju i čak tri srednje škole.

Vratimo li se još malo u povijest, upravo je ova dvorana i izgrađena na način na koji se najavljivala -kao pomoćni proizvodni resurs postojećoj školskoj dvorani, a pitanje Alkara riješila bi školska dvorana u sklopu nove zgrade OŠ fra Pavla Vučkovića koja je planirana biti izgrađena na Pazaru. Priča o novoj školskoj zgradi gdje je počela tu je i stala. Na prebacivanju ping-pong načinom iz godine u godinu.
Ipak, naznake kako bi toj igri mogao doći kraj dao je splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban na 11. sjednici županijske skupštine održanoj u prošli ponedjeljak. Nakon što je problem nove škole i mišljenje kako će proći još godina da se krene s projektom iste na Pazaru istaknuo sinjski vijećnik MOST-a, Denis Bobeta odgovorio mu je Blaženko Boban kako će županija ponovno napraviti projekt dvorane koji će biti dosta jeftiniji:

“Škola Fra Pavla Vučkovića, koja je u Sinju bez znanja ove Županijske skupštine i Županije još i prije mene, projektno iznosi 117 milijuna kuna. Tako neće ići. Nije korektno da porezni obveznici financiraju spomenike arhitektima i projektantima nego da mora biti u funkciji građana kojima oni služe!”

Sinj živi, Sinj je žilav i bez obzira što nema tretman u društvu onakav kakav bi povijesno i zaslužio. Grad ima ljude i sve se vrti oko toga. Važno je da se izgradilo i da se napokon otvorilo i dalo u korištenje. Sport Sinja neće nikako biti isti, ljestvice su podigli već odavno, a s nikakvim političkim usmjerenjima niti u želji da bilo koga podvrgnemo „stupu srama“ do zaključenja dolazi i ovaj tekst. Dvorana je konačno ugledala svjetlo dana, budućnost za mnoge sportove Sinja dobila je novu dimenziju, ali itekako je cijeli projekt mogao imati boljih dijelova. Definitivno samo jedna dobra pouka za dalje…

Mail kojim smo željeli objašnjenje za toliko loše napravljenih sitnica u novoj dvorani stigao je na adresu tvrtke projektanta Jurcon projekt.  Pet dana nakon slanja odgovor još nismo dobili….

Nadamo se da i priča oko odgovaranja na naše pitanje, koje svaki obični građanin može postaviti, neće završiti kao prizor na slici ispod poznatog sinjskog fotografa i ratnog snimatelja, Petra Malbaše – put u prazno. Živi bili pa vidjeli!